Današnje Kozare osnovano je u drugoj polovini 18. veka.
Po opšte raširenoj tradiciji, njega je osnovao doseljenik iz Magareva u okolini Bitolja.
Kozare je bilo 1879. godine mesto u Vlasotinačkom srezu. Tu je popisano 24 kuće sa 130 duša, među kojima nije bilo pismenog čoveka, a broj poreskih glava iznosio je 30.
Kozarska škola koja postoji od pre, prekinula je rad zbog srpsko-turskog rata. Ta škola je potpadala pod Dadinjsku opštinu, a u nju su polazila deca iz Dadinca, Sejanice, Kozara, Ladovice, Orašja i Kukavice. Škola je bila osnovna, muška, crkvenog duha, sa nekoliko učenika (bilo 40, pa spalo na 10), bez podele na razrede. Smeštena u jednoj sobi, srednje veličine i visoke tavanice, crkvene kuće u Kozarima. Izdržavala se od prihoda kozarske crkve i priloga pojedinaca. Učitelj je bio iz Leskovca, sa godišnjom platom od 1200 groša. U školi nije bilo inventara, a učilo se čitanje iz čitanke, katehizis i mala istorija.
Krajem 19. veka u ovom selu na Kozaračkoj reci bila je izgrađena radionica za izradu gajtana. Vlasnik je bio Kosta Ilić Mumdžija sa sinovima. Radionica je radila oko 10 godina, a zatim je preseljena u selo Strojkovce, pa u Vučje.
U ovom selu postoji crkva Svetog Nikole. Crkva i srpska škola potiču s kraja turske vladavine. Oko crkve je ranije bilo i starih grobova, koji se sada ne vide. U gornjoj mahali postoji i seoski krst
Crkva Svetog Nikole
Prema turskim popisima ovaj hram se pominje kao manastir 1516. godine. Današnji hram građen je u periodu od 1975. do 1980. godine, za vreme službovanja paroha Čedomira Kostića. Hram je osvetio episkop niški Irinej 28. jula 1980. godine.
Crkva Svetog Nikole je smeštena u selu Kozaru, istočno od Grdelice. Prema nekim zapisima iz 16. veka, pominje se i kao kozarski manastir.
Kozarska crkva predstavlja jednobrodnu baziliku veličine 16 × 7 m sa narteksom i polukružnom apsidom. Narteks je podignut kasnije. Crkva je živopisana u drugoj polovini 17. veka, i to samo u srednjem delu: na južnom i severnom zidu u njihovim gornjim zonama i u zasvedenom delu naosa.
Ovaj živopis radili su verovatno srpski provincijski slikari nevisokog ranga. Naime, u tom slikarstvu „su kolorističke vrednosti potisnute, i samo na mahove izbijaju ispred crteža, kao daleki odjek stari vizantijskih majstora”. Ipak, i pored naivne obrade fresaka, slikari u ovom manastiru poseduju likovne kvalitete na freskama vredne pažnje.
Najbolji rezultati su dati na jevanđelistima i kod nekih portreta arhijereja u oltarskom delu prostora. Sem ovih, postoji i drugi sloj fresaka koje su se pojavile ispod kompozicije Hrista kada je ispucao zid naosa usled potiska trema.
Crkveni ikonostas rađen je skoro čitavih sto godina posle živopisa i njegova umetnička vrednost je ispod vrednosti fresaka. Međutim, u crkvi je nađena i ikona Svetog Nikole veličine 30 × 22 cm sa grčkom signaturom. Bila je bačena u ispod peći u konaku i tako oštećena.
I pored toga, ona pokazuje izvanredne kolorističke kvalitete i talenat autora, za koga se veruje da je Grk iz druge polovine 16. veka.
Znamenitost crkve je i metalni putir širokog kratera i postolja. Krater je spolja plastično obrađen sa razigranom strukturom floralnih elemenata koji su raspoređeni u simetrične zone i okružuju celu posudu.
U oltarskoj apsidi, u jednoj rupi ispod prozora, nađeno je srebrno postolje od krsta. Na njemu su ugravirana imena darodavaca, među njima i ime Kozarski, koji je verovatno bio glavni ktitor crkve u 17. veku, kako se krst i datira.
Manastir u Kozaru raspolaže i bogatom zbirkom ruskih crkvenih knjiga. Među njima su razna četvorojevanđelja, molitvenici i druge liturgijske knjige sa početka 17. veka i iz druge polovine 18. veka. Ove knjige, koje, s obzirom na njihovu grafičku obradu, imaju i svoju umetničku vrednost, dolazile su manastiru kao darovi iz Rusije.
Uz manastir se pominje i starinska škola. Naime, u porti hrama podignutog u gustoj šumi kraj planinskog potoka postojala je stara crkvena škola koje je po orijentaciji i načinu rada bila umnogome slična školi oraovačkog manastira.
I danas u dvorištu crkve stoji čitav niz razvaljenih, ruiniranih i starih konaka u kojima je svojevremeno i škola imala svoj kutak. Sudeći po postolju od krsta na kome su, pored datuma, urezana imena darodavaca, veruje se da i manastirska škola potiče iz 17. veka.
“Ovaj sadržaj je deo projekta koji je sufinansirala opština Vlasotince. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva”